Jedan od onih koji su zadužili Cazinsku krajinu je Nurija Pozderac. Pored svih knjiga i dokumentaraca, meni je mnogo važnije ono što sam o njemu čula od njegovih kćerki, Sadete i Emine. Čovjek široke ruke, čovjek iz naroda i čovjek za narod. Danas takvih nemamo.

Kuća Nurije Pozderca (Kuća) je 1983. prodana općini Cazin i evo već 34 godine čeka da postane muzej. U tom periodu nestale su stvari neprocjenjive vrijednosti. Pokojna Neda Pozderac i ja smo uložile maksimalan trud i stavile sve raspoložive informacije birou iz Mostara i gdinu Humi kada je radio prijedlog projekta za obnovu Kuće. Nažalost, projekat nikad nije iskorišten u namijenjenu svrhu, ali bile smo ponosne jer je negdje ostao trag o toj Kući i svemu što ju je krasilo.

Nurija je poginuo na Dragoš Sedlu 12.06.1943. godine u toku velike bitke na Sutjesci. Njegov put je nastavio njegov sin Sead, a kasnije i bratić Hamdija. Obojica su umrli pod sumnjivim okolnostima. Činjenica je da Cazin i Krajina nikad neće imati političare tog kalibra.

No, ono što pravi Cazinjani neće nikad zaboraviti jeste uloga Devlete Pozderac u Nurijinom životu i politici. Obrazovana i iz bogate porodice, Devleta je bila omiljena kod Cazinjana. Nurija je u njoj vidio savjetnika i suputnika, a kada Nurije nije bilo ona je bila ovlaštena da donosi odluke kao i on. Zatvarana je u logor i do kraja života nije smogla snagu da ispriča sve torture koje je prolazila jer je bila Nurijina supruga i jer su u svojoj kući krili nedužne civile od ustaškog progona.

Često znam reći da ne bi bilo ni mene da nije bilo Devlete. Naime, moj did Ibrahim je početkom 1960-ih imao već 7 djece (od 10) kada su ga pozvali da zaradi dnevnicu cijepajući drva kod Devlete. Imao je 29 godina. Ona je bila naslonjena na prozor i pričala sa njim. Upitala ga je da li ima djecu na šta je on odgovorio da ima i da hoće da se ubije. Upitala ga je zašto, a on je odgovorio da nema od čega da ih sve prehrani. Pričao mi je da je tada Devleta uzela cigaretu “Morava” i zapalila je. Rekla je: “Vidiš, Ibrahime, da je ova cigareta cijela Jugoslavija, ja bih je sad zapalila, ali svoju djecu ne bih dala. Tako i ti trebaš svojoj djeci. Reći ću Seadu da ti pomogne.” I, dr. Sead, koji će postati veliki didov prijatelj, pomogao mu je da se zaposli u preduzeće. Did je radio u preduzeću, a djeca su mu pomagala. Sve što su majka i on stekli uložili su prvo u njihovo obrazovanje, a kasnije u kuće. Do kraja svog života Devletu je spominjao kao onu koja mu je pomogla kada je bilo najteže.

Zato, kada god se sjetim Nurije, sjetim se i Devlete. I zbog Cazina, ali i iz ličnog duga prema njima.

Facebook objava: 12.06.2020.